Širina pejsaža
Širina pejsaža stalna je Rubesova inspiracija koju slikarskom preobrazbom dobiva novu dimenziju unutar znanog. Rubes ne teži toliko mijeni izgleda već teži stalnom produbljivanju motiva dosižući onu razinu u tumačenju krajolika kojom se pojedinačno približava općem.
Naime Rubes ne odstupa mnogo od odabranih kompozicijskih rješenja s prevladavanjem horizontalnosti scene s naglašenim razdjelnicama prizora i obogaćenjem raslinjem bilo na liniji razgraničenja ili oblicima utkanim u prostor dragog krajolika. U mogućoj grafičkoj reduciranosti Rubesovih slika naslutiv je pregledan raster gotovo geometrijske definiranosti scene koje varijacijama na temu od primjera do primjera dosižu istinsku likovnu uzbudljivost.
Rubes je slikar posebnog senzibiliteta za boju, a odabir zelenog bez sumnje je vrlo zahtjevan jer zeleno je vrijednost najmanjeg aktiviteta spram energije drugih boja. No ostvarena blistavost, pulziranje ploha u kojima „neutralna“ zelena sabire kromatsko, ali se i manifestira u transparentnosti površina. Rubes nalazi idealne (u stupnju doživljaja posvojenog ambijenta) odnose „punog i praznog“ u rastu boje koja je i odrednica ugođaja, smiraja i tjeskobe ali i tihe radosti.
U pejsažu i bez zbivanja i punih likovnih događanja, slika je klasične estetike u kojima se spaja impresija i promišljaj, građenih tehnikom pastela s maznošću poteza, njegovom vidljivom strukturom i tkivom u kojem gradivno crtovlje stvara novo „izdanje“ pejsažnog, Rubesovske ljepote, prilog je suvremenom hrvatskom pejsažizmu.
Prof. Stanko Špoljarić (2003)
Predah uz slikanje uz zadatke uz zadatke odgovornog liječničkog poziva za dr. Josipa Rubesa postao je više od lijepog hobija.
Razumljivo, svakodnevnica je obilježena profesionalnim obavezama no strast za slikanjem ubrzo je rezultirala dojmljivim opusom, ciklusom prepoznatljivog rukopisa. Na dosadašnjim izložbama Rubes se predstavljao kao slikar pejsaža, motiva potaknutih pitoresknošću Zagorja.
U uprizorenjima ljepote krajolika Rubes se prepuštao širini prostora, nalazio zanimljive zakutke, oblikujući karakteristične brežuljke i udoline svojom mjerom stilizacije. U emotivnoj posvojenosti pejsaža nalazio je sklad između poštivanja realističnog podloška i reduciranosti forme, shvaćajući odabranu scenu i kao slikarsku i kao objektivnu činjenicu. Bez pretjeranog ulaženja u detalj, u svedenosti na bitno, provedene njegovanom paletom kroz nekoliko kromatskih vrijednosti (primjerice sjajnog nijansiranja zelenog) Rubes je je dosegao uvjerljivost izgleda pejsažne posebnosti služeći se najčešće tehnikom pastela.
Stvarajući u tragu klasične estetike Rubes se priklonio poetskom realizmu, načinu isticanja ugođaju trenutka prenijetog u trajanje. Rubes je u varijacijama na temu bogatstvom kompozicijskih rješenja pokazao izuzetnu maštovitost.
Prof. Stanko Špoljarić (2009)
Slikar Rubes posvetio se u svojem likovnom djelovanju prikazivanju krajolika Hrvatskog Zagorja i to na svoj specifičan način. On prikazuje zagorska polja, vinograde, šumarke, brežuljke, sela i zaseoke te pojedine stare drvene kućice onako kako ih on vidi i doživljava u blagom koloritu zelenih i plavih trava na kojima se pojavljuju ljubičasti i žuti detalji cvijeća. Rubesovi pejsaži su upravo prepoznatljivi i karakteristični u Hrvatskom Zagorju.
Prof. dr. Antun Bauer
Pasteli Josipa Rubesa govore o sublimiranoj vizuri Prostora koji odiše savršenim redom i mirom gdje su zemlja, raslinje od trave do stabala te poneko zdanje na obzoru, zaustavljeni u jednom trenutku postojanja i fiksirani kao znamen identifikacije slikara s motivom. Ne narušavajući vjernost figuraciji autor nekim čudesnim postupkom opservirano pretvara u gotovo nadrealnu idilu. Skladu kompozicije pridružuje se harmonično ispreplitanje boja.
prof. J. Baldani (1998)